Da li je to postizanje visokih rezultata na testu inteligencije ili na školskom testu koji provjerava sposobnosti. Jesu li pametni oni koji imaju izvanrednu memoriju?! U mnogim školama djecu odvajaju prema rezultatima, oni sa visokim ocjenama dobijaju više pažnje i više privilegija od onih sa nižim ocjenama.
U poslu, mi tradicionalno definišemo pamet kao sposobnost rješavanja problema i brzo razumijevanje. U stvari, brzina je identifikovana i usvojena kao osobina intelekta. Ipak mnoga svjetska otkrića nisu došla na osnovu brzine već istrajnosti, kreativnosti i teškog razmišljanja. Tomas Edison je radio gotovo kao fizički radnik dok nije otkrio sijalicu. On je bukvalno probao hiljadu puta dok nije uspio. Dakle, sijalica nije došla brzo.

Mnoga naša vjerovanja o inteligenciji su posljednjih godina poljuljana. Među onima koji su najviše uzdrmali naše znanje bio je Dr. Hauard Gardner, čija knjiga Okviri Uma govori o
sedam vrsta inteligencije. On smatra da inteligenciju mjerimo vrlo usko.
Evo Gardnerovih sedam originalnih vrsta inteligencije. Sedam načina na koji možete organizovati intelekt po kategorijama; sedam načina da bolje razumijete svoju prirodu.

1. VERBALNA INTELIGENCIJA. Pamet riječi. Odnosi se na riječi i jezik, spsobnost da zamislimo i komuniciramo kroz verbalne termine. Biti leksički pametan.
2. VIZUELNA INTELIGENCIJA. Pamet slika. Zasniva se na čulu vida ili sposobnosti vizuelizacije; sposobnost da se misli kroz oblike ili rasporede, da se tumače simboli i zamisle mogućnosti. Ukoliko imate jaku vizuelnu inteligenciju, vjerovatno ćete svoje ideje crtati na papiru i predstavljati slikama.
3. FIZIČKA INTELIGENCIJA. Pamet tijela. Odnosi se na fizički pokret: sposobnost da se ‘misli tijelom’, da se stvari razumiju uz pomoć fizičkog kontakta; saznanje kroz dodir.
4. MUZIČKA INTELIGENCIJA. Muzička pamet. Zasnovana na nečijoj mogućnosti da prepozna melodijske motive i da muzički misli, da instinktivno predosjeti melodijske, ritmičke i harmonijske ‘događaje’; da koristi zvuk i ritam za elokventnije izražavanje misli.
5. MATEMATIČKA I LOGIČKA INTELIGENCIJA. Logička pamet. Nekada nazivana naučnom inteligencijom, ona se zasniva na moći rasuđivanja i mogućnosti baratanja brojevima i formulama, odnosno izgradnje sistema argumentacije (Mensa testovi mjere upravo ovaj tip inteligencije).
6. INTERPERSONALNA INTELIGENCIJA. Društvena pamet. Usmjerava naše odnose sa drugim ljudima; visoka empatija karakteristična je za ovu vrstu intelekta i pomaže nam da se dobro odnosimo prema svim tipovima ljudi.
7. INTRAPERSONALNA INTELIGENCIJA. Unutrašnja pamet. Odnosi se na našu sposobnost da gledamo unutar sebe i da razumijemo sebe, svoju suštinu i osjećanja. Jak osjećaj sebe.

Ako želite da sami sebi pomognete u procesu učenja evo sugestija Tomasa Armstronga, autora knjige Seven Kinds of Smart šta trebate raditi za svaku vrstu inteligencije.

Verbalna: Artikulišite stvari svojim riječima. Zapišite ih. Vizuelna: Nacrtajte mentalnu mapu svojih ideja. Napravite šemu koja će se pred vašim očima odmotavati kao da je u pitanju film. Fizička: Koristite slikovne karte da rasporedite i izmiješate ideje. Oponašajte aktivnost ili informaciju koju ste naučili/spoznali. Muzička: Komponujte džingl ili rimu da opišete muzički doživljaj. Slušajte muziku koja vam se sviđa dok učite o njon. Matematička: Nacrtajte ideje. Smislite formulu da je objasnite, npr.: Svjesnost puta Ponašanje jednako je Vještina. Intrapersonalna: Razmišljajte o tome šta vam nešto znači. Razmišljajte o svojim prošlim iskustvima kako bi dobili potvrdu onoga što učite ili kako to možete iskoristiti. Interpersonalna: Raspravljajte sa subjektom. Naučite nekoga nešto. Pretvorite to u timsku aktivnost u kojoj svako uči nekog drugog.

Implicitne teorije inteligencije

Nasuprot tome, imamo eksplicitne teorije inteligencije, koje su zasnovane na naučnim modelima, a oni su opet nastali metodološko-psihometrijskom obradom realnosti, dakle, ne  manjka im empirijskog materijala.

Karakteristike implicitnih teorija inteligencije su:

a) promjenjivost (pojam inteligentne osobe se može mijenjati u okviru misaonih shema svakog od nas);

b) razlikuju se od prostora do prostora (Eskimi i Indonežani imaju različite koncepcije o inteligenciji i očekivanja u vezi sa osobom koju smatraju inteligentnom);

c) mogu se poklapati sa naučnim koncepcijama i spoznajama;

d) mogu poslužiti kao polazišna tačka u naučnim istraživanjima;

e) nerazdvojan su dio procesa samoprocjene i procjene drugih (socijalne percepcije i evaluacije).

Primjera radi, u Keniji se inteligentnom osobom smatra ona ličnost koja je socijalno odgovorna, dok se u Zimbabveu uz ovaj pojam vežu vještine kao što su razboritost i oprez. U Americi je opšteprihvaćeno mišljenje da se inteligencija nasljeđuje, dok je u Japanu ona povezana sa trudom i radom, koji mora rezultirati prepoznatljivim uspjehom.

Ferenčić (2004) je pitao 108 roditelja šta bi, po njima, trebalo pokazivati dijete dobi od 4 do 6 godina, da bi ga oni okarakterisali kao inteligentno. Odgovore je sažeo u pet kategorija:

1)      rješavanje problema, razumijevanje, zaključivanje;

2)      kreativnost, radoznalost;

3)      verbalne i školske vještine, pamaćenje;

4)      socijalne vještine i osobine ličnosti i

5)      motivacija, usmjerenost cilju.

Prve tri su najzastupljenije i odnose se na kognitivnu domenu, a posljednje dvije na socijalni i motivacioni aspekt.

Siegler i Richards (1988) su zatražili od studenata da opišu prototip inteligentne odrasle osobe. Pripisali su joj sljedeće sposobnosti (navedene po učestalosti odabira):

1)      rezonovanje;

2)      verbalne sposobnosti;

3)      rješavanje problema;

4)      sposobnost učenja i

5)      kreativnost.

Sternberg (1981) je od ispitanika zatražio da odgovore na sljedeće pitanje: ”Šta je, po Vama,  inteligencija?” Odgovori su kategorizovani ovako:

a)      praktična sposobnost rješavanja problema;

b)      verbalna sposobnost (akademska inteligencija) i

c)      socijalna kompetencija (socijalna inteligencija).

Kada su studenti i srednjoškolci s naših prostora pitani koju poznatu osobu smatraju izrazito inteligentnom, najčešće navode Alberta Ajnštajna, Nikolu Teslu i Josipa Broza Tita (uz još nekoliko državnika).

Pripremio: Selman Repišti, mr. psih.

1) crte ličnosti predstavljaju nekognitivni, a inteligencija kognitivni aspekt individualnih razlika;

2) osobine ličnosti se mjere upitnicima i inventarima ličnosti, a inteligencija testovima kognitivnih sposobnosti;

3) mjere ličnosti obuhvataju tipična ponašanja neke osobe, a u testovima inteligencije je cilj ostvariti maksimalni učinak (odnosno što viši skor).

Primijećeno je da su neke osobine ličnosti u niskim korelacijama sa rezultatima na testovima inteligencije. Odmah se pristupilo objašnjavanju ovih nalaza, koji u početku nisu bili jasni i jednoznačni. Utvrđeno je da u slučaju ove povezanosti posreduje samoprocjena inteligencije, koja predstavlja subjektivnu mjeru stepena u kojem svako od nas smatra da je inteligentan.

Samoprocjena inteligencije se odnosi na subjektivnu, brojčanu procjenu svoje: logičke, verbalne, prostorne, muzičke, tjelesno-kinestetičke, intrapersonalne, interpersonalne, egzistencijalističke, spiritualne i prirodnjačke inteligencije.

Tako je otkriveno da je ekstraverzija (druželjubivost, komunikativnost, vedrina duha) u pozitivnoj, a neuroticizam (napetost, anksioznost, nervoza) u negativnoj korelaciji sa samoprocjenama inteligencije. Razlog tome leži u činjenici da su ekstraverti samouvjereni i optimistični, pa imaju pozitivniju sliku o sebi koja uključuje i aspekt intelektualnih sposobnosti. Za njih je takođe karakteristično dobro kratkoročno pamćenje. Osobe kod kojih je izražen neuroticizam imaju nisko samopoštovanje, te samoporažavajuće misli, što vodi potcjenjivanju vlastitih mentalnih kapaciteta, time i negativnijoj samoprocjeni inteligencije. Takođe, ove ličnosti su anksiozne u testovnoj situaciji, imaju veću tremu i plaše se da će podbaciti na objektivnim testovima.

Ugodnost (prijatnost)  je osobina ličnosti koja je obično u negativnoj korelaciji sa samoprocjenama inteligencije. Ugodnost se, pored ostalog, odnosi i na skromnost, pa otuda osobe koje su ugodnije (prijatnije) procjenjuju sebe, ne želeći pretjerivati, manje inteligentnim nego što jesu. U skladu sa ovakvom procjenom, pristupaju objektivnom testu sposobnosti, gdje postižu nešto niže rezultate. Savjesnost, kao crta ličnosti, nije povezana ni sa objektivnim, niti sa subjektivnim mjerama inteligencije.

Dimenzija ličnosti poznata pod nazivom otvorenost za nova iskustva/ intelekt je takođe u pozitivnoj (umjerenoj) vezi sa samoprocjenom inteligencije i postignutim rezultatima na testovima kognitivnih sposobnosti. Neki autori smatraju da je ova dimenzija ključna dodirna tačka ličnosti i inteligencije. Može se reći da otvorenost za nova iskustva karakteriše sklonost intuiciji, fantaziji i estetici, a intelekt se odnosi na intelektualni angažman i samu inteligenciju. Obje formulacije ove dimenzije obuhvataju kreativnost, koja svakako korelira sa visinom kvocijenta inteligencije. Pretpostavlja se da je intelekt povezan kako sa verbalnom, tako i sa neverbalnom inteligencijom, a otvorenost prvenstveno sa verbalnom inteligencijom.

U okviru ovih istraživanja, ispitivala se i povezanost pola i samoprocjene inteligencije. Utvrđeno je da muškarci daju pozitivnije samoprocjene inteligencije od žena.

Može se zaključiti da, kada se izuzmu medijacijski efekti samoprocjene inteligencije, osobine ličnosti ipak nisu u korelaciji sa inteligencijom mjerenom objektivnim testovima.

Pripremio: Selman Repišti, mr. psih.

U eri vladavine demokratije, egalitarnosti i globalizacije, suvišno je govoriti koliko bi gorljive bile rasprave, ukoliko bi interesovanje za ovu temu ponovo došlo na dnevni red (o tome govori nedavna izjava francuskog ministra unutrašnjih poslova da su neke civilizacije superiornije od drugih). Pokušaćemo navesti razloge apsurdnosti daljeg istraživanja razlika u kvocijentu inteligencije i ukazati na ozbiljne metodološko-statističke propuste prethodnih istraživanja.

Najpoznatiji zagovornici postojanja razlika bili su Arthur Jensen i Hans Jürgen Eysenck, a tu i tamo se našao i poneki ”osviješteni” naučnik koji je dobio ”slične” nalaze. Pomenuti autori su, pored ostalog, došli do rezultata koji ”upućuju” na to da je prosječan IQ crnaca za otprilike jednu standardnu devijaciju niži od ”bjelačkog” IQ-a. Važno je reći da su njihova istraživanja provedena tokom diskriminisanja i izraženog stereotipiziranja crnaca, što je značilo da crnci onog doba nisu imali kvalitetno školovanje, niti adekvatnu i poticajnu okolinu za zdrav i nesmetan intelektualni razvoj.

Richard Lynn je kontroverzni istraživač koji je napisao knjigu ”Rasne razlike u inteligenciji” (Race differences in intelligence). Ovo sporno štivo je, prije svega, imalo velikog odjeka u akademskim krugovima, ali je prijetilo i da izazove ozbiljna preispitivanja nekih načela kod šire zajednice čitalaca. Šta je bio problem ovog ”naučnog” poduhvata? Lynn je ustvari upoređivao prosječne kvocijente inteligencije izračunate kod različitih naroda, previđajući činjenicu da su dobijeni na osnovu različitih testova u različitim vremenskim tačkama i od strane različitih istraživača. I, nije samo ovo bio problem: autori dostupnih istraživanja su birali uzorak ispitanika na različite načine, a prilikom izračunavanja koeficijenta inteligencije se koristili normama dobijenim na drugim uzorcima, te drugačijim prostorno-vremenskim kontekstima. Dakle, neujednačenost ispitanika (naroda, rasa) po drugim relevantnim varijablama, te psihometrijski problemi korištenih testova, rezultirali su pristrasnim zaključcima koji zaista mogu imati dalekosežne posljedice. Pored toga, bez obzira što su razlike u prosječnim kvocijentima inteligencije naroda i rasa bile statistički značajne, one su praktično bile gotovo zanemarljive (u mnogo slučajeva su u pitanju samo tri do četiri ”IQ jedinice”).  Kao primjer možemo navesti prosječan rezultat ”uzorka” iz Hrvatske, koji iznosi IQ= 90, a izmjeren je putem Standardnih progresivnih matrica (SPM) 1954. godine. On se nalazi u istoj tabeli sa IQ= 95, koji je, navodno, prosječan kvocijent inteligencije Slovenaca, izmjeren Wechslerovom skalom inteligencije za djecu (WISC-3) od strane drugog istraživača 2003. godine. Besmisleno je tvrditi da između ova dva naroda postoje razlike u visini IQ-a, i to, kako bi se to površno moglo zaključiti, u korist drugog naroda.

Pitanja koja otvara ova vrsta istraživanja tiču se nasljeđivanja inteligencije, što znači da su ”intelektualno superiorniji” narodi ustvari i biološki superiorniji. Sve ovo oživljava tumačenje stvarnosti u paradigmatskom okviru Darwinove teorije prirodne selekcije, te na neki način opravdava nadmoć i izrabljivačke porive nekih rasa i naroda. Resursi na zemlji su ograničeni, te ih, po ovoj logici, moraju posjedovati ”genetski predisponirane” i ”mentalno sposobnije” rase.

Još jedan razlog koji ide u prilog besmislenosti provođenja ovakvih studija i iznošenja etički nekorektnih zaključaka je kvalitativna analiza intelektualnih sposobnosti. Naime, narodi koji žive u različitim dijelovima svijeta, razvijaju sposobnosti prilagođene vrsti problema sa kojima se susreću svakodnevno. Negdje je to puko preživljavanje u divljini, u siromašnim dijelovima traženje načina za prehranjivanje porodice, a u razvijenijim zemljama usavršavanje tehnologije i uvođenje automatizacije u cilju svođenja ljudskog napora i snage na minimum.

Dakle,  ovako kvalitativno različiti načini suočavanja sa zahtjevima fizičke i socijalne životne sredine, ne mogu se tako lako izraziti jedinstvenim kvantitativnim pokazateljima, pomoću kojih bi kasnije bili upoređeni različiti narodi i rase.

Pripremio: Selman Repišti, mr. psih.

Mozak treba više energije od bilo kojeg drugog dijela tijela: Iako teži samo dva posto ukupne tjelesne težine, mozgu za normalno funkcioniranje treba 15 posto srčanog protoka i 20 posto ukupne količine kiseonika. Još je zanimljivija činjenica da mozak većinu spomenutog kiseonika treba kad smo budni, ali se odmaramo. Pritom tri glavne moždane arterije konstantno pumpaju kiseonik, a blokada makar jedne od njih uzrokuje moždani udar.

Vaš mozak zna kada se škakljate sami, pa se nećete meškoljiti i smijati.

Mozak, sam po sebi, nema receptore za bol i zbog toga ne može osjetiti bol. Obična glavobolja nije uzrokovana stimulacijom takvih receptora u mozgu. Nervni završeci odgovorni za osjet boli nalaze se na drugim strukturama unutar glave. Takođe, postoje razne vrste glavobolja, pa je jednostavno nemoguće podvući crtu i dati jedan razlog za sve glavobolje.

Nekad se može čuti kako ljudi koriste samo 10 posto mozga i da je velik dio tog organa zapravo neotkriven. Koliko god bila zanimljiva mogućnost otkrivanja ‘neistraženih područja mozga’, riječ je o pukom mitu. Novije metode snimanja i analize pokazuju da većina našeg mozga ipak nije uspavana i pasivna. Naprotiv, složenije funkcije zahtijevaće aktivnost većeg dijela mozga. Ni jedan dio mozga ne može se ‘odstraniti’ bez da osoba osjeti znatnije posljedice.

Kada spavate, vaš mozak je toliko pametan da brani vašem tijelu da radi ono što sanjate. Ako sanjate da trčite, vaš mozak zna da samo sanjate.

Oko 12 posto ljudi sanja u isključivo crno-bijeloj varijanti, a ostali sanjaju u bojama.

Najvidljivija boja je žuto-zelena: Žuto-zelena je prirodno smještena negdje baš u sredini frekvencija vidljivog svjetla. Ljudsko oko ima receptore za zelene, plave i crvene boje. Budući da je smještena baš oko sredine, žuto-zelena aktivira najviše tih receptora, pa tako postaje vidljivija i uočljivija oku. Iz istog razloga u nekim gradovima vatrogasna vozila su prebojana iz crvene upravo u žuto-zelenu, kako bi bila vidljivija vozačima i pješacima.

JOŠ ZANIMLJIVOSTI ZA KRAJ:

1,3 kg teži prosječan ljudski mozak.
4 do 6 minuta mozak može bez kiseonika prije no što počne umirati.
8 do 10 sekundi potrebno je da izgubimo svijest zbog gubitka krvi.
75 posto mozga čini voda.
161.000 kilometara dužina je krvnih sudova u mozgu.
1.000 do 10.000 sinapsi (mjesto na kojem se signal prenosi s jedne nervne ćelije na drugu) nalazi se na svakoj nervnoj ćeliji u mozgu.
100 milijardi nervnih ćelija ima u mozgu.

tportal

Regresija prema prosjeku

Prilikom proučavanja nasljednih i sredinskih uticaja na tjelesnu visinu, primijećeno je da su djeca izrazito visokih roditelja viša od prosjeka, ali ne tako visoka kao njihovi roditelji. Isto tako, dobijeno je da su djeca jako niskih roditelja i dalje po visini ispod prosjeka, ali su viša od svojih roditelja. Utvrđeno je da ovaj trend (poznat i kao zakon prinude na biosocijalni prosjek) vrijedi i u slučaju inteligencije. Dakle, ukoliko se istim testom inteligencije (kako bi se isključio efekat metode) testiraju roditelji i djeca, utvrdiće se tendencija da djeca imaju niži IQ od svojih ”superinteligentnih” roditelja, odnosno viši IQ od roditelja koji imaju izrazito umanjene intelektualne sposobnosti.

Hipoteza kompenzacije

Nekada  se smatralo da inteligentna djeca jesu mentalno superiornija, ali, kada je u pitanju tjelesni rast i razvoj, teže da budu slabija od populacijskog prosjeka. Tako se vjerovalo da su ova djeca nespretna, tjelesno slaba i nervozna (nedovoljno opuštena i često pod tenzijom).

S druge strane, smatralo se da djeca koja su po inteligenciji pozicionirana ispod prosjeka, posjeduju natprosječnu mišićnu snagu, tjelesno su razvijenija i generalno gledajući, fizički sposobnija (što je, na neki način, ”prirodna” kompenzacija za njihovo slabo intelektualno funkcionisanje).

Istraživanja bacaju drugačije svjetlo na ovu problematiku (primjer je veliko longitudinalno Termanovo istraživanje i njegovi ”termiti”, odnosno osobe sa izrazito iznadprosječnom inteligencijom). Pokazalo se da su inteligentnije osobe, u prosjeku, više, te da imaju šira ramena i veću mišićnu snagu.  Drugim riječima, imaju više rezultate na antropološkim i biološkim mjerama, nego manje inteligentne osobe. Ova povezanost može se objasniti medijacijskim efektom okoline (koja u određenoj mjeri može biti podsticajna, odnosno nepodsticajna). Pritom valja naglasiti da je povezanost visine kvocijenta inteligencije sa ovim tjelesnim varijablama (mjerama) niska, ali ipak statistički značajna. Dakle, hipoteza kompenzacije je opovrgnuta, a možemo reći da umjesto nje vrijedi princip korelacije.

Dodaćemo da je utvrđeno kako su izrazito inteligentna djeca, generalno gledajući, superiornija u odnosu na svoje vršnjake i na društvenom planu (u prosjeku, imaju veće socijalno samopoštovanje, više smisla za humor, zabavniji su drugima, često su u ulozi vođe, uspješno uspostavljaju socijalne kontakte…).

Flinov (Flynnov) efekt

Ako se izuzmu metodološki nedostaci testiranja inteligencije, primijećeno je da je zadnjih pola vijeka prosječni koeficijent inteligencije porastao za oko 15 poena (tj. za jednu standardnu devijaciju). Pravi razlozi ove pojave nisu još utvrđeni, ali se pretpostavlja da je ovaj porast rezultat:

kvalitetnijeg sistema školovanja i povećanja dužine školovanja;

veće pismenosti roditelja;

kvalitetnije ishrane i boljih uslova života;

tehnološke i informatičke revolucije (veća dostupnost sredstava javnog informisanja, te intenzivna upotreba elektronskih medija);

veće dostupnosti testova inteligencije ili njima sličnih nizova zadataka kojima je moguće uvježbavati mentalne vještine;

savremenih načina rada sa djecom umanjenih i djecom izuzetnih intelektualnih sposobnosti (prvima se posvećuje više pažnje nego prije, potiče ih se da se uz tuđu pomoć integrišu u društvenu zajednicu i stimuliše ih se da rade na svojim jačim stranama; za nadarene postoje programi razvijanja darovitosti koji podstiču korištenje vlastitih sposobnosti za razumijevanje sve složenijeg gradiva, te za promišljanje o odgovarajućim načinima praktične primjene novih saznanja).

Pripremio: Selman Repišti, mr. psih.

U većini istraživanja, dobiveno je da je smisao za humor u niskoj korelaciji sa generalnom inteligencijom. Slična povezanost primijećena je i kada su nezavisni procjenjivači davali sud o stepenu u kome je smiješno: lice osobe, njeno oblačenje, te ponašanje i ophođenje s drugima. U ovoj studiji, kao objektivna mjera inteligencije, korištene su Ravenove progresivne matrice za napredne, a pokazalo se da je ovako izmjeren kvocijent inteligencije više povezan sa procjenama humorističnosti kod žena, nego kod muškaraca.

Predmet drugih istraživanja bila je povezanost emocionalne inteligencije i stilova humora. Tako je otkriveno da je humor, u stvari, jedan od aspekata emocionalne inteligencije, te da služi kako bismo sebe što bolje motivisali, lakše se suočili sa stresnim iskustvima, riješili probleme i rasteretili misli od pretjerane brige. Naravno, i dalje su aktuelne debate: da li je emocionalna/socijalna inteligencija zaista oblik intelektualne sposobnosti, ili je, s druge strane, prosto koncept koji objedinjuje raznolike socijalne vještine.

Posebno je ispitivana povezanost straha da ćemo ispasti smiješni (gelotofobija) sa objektivnim mjerama inteligencije (koje su činili subtestovi: verbalne, numeričke, prostorne i logičke inteligencije, te testovi pamćenja) i samoprocjenama kvocijenta inteligencije. Nije bilo korelacije kada su u pitanju objektivne mjere inteligencije, ali, postojala je niska i negativna povezanost sa subjetivnim procjenama inteligencije. Dakle, što su osobe imale veći strah da će u očima drugih ispasti smiješne, to su smatrale da je njihov kvocijent inteligencije niži. Svoj IQ su u prosjeku potcijenile za šest bodova (uz aritmetičku sredinu 100 i standardnu devijaciju 15). Ovaj nalaz se može objasniti njihovom generalno lošom slikom o samima sebi, koja se odrazila i na procjenu specifičnog područja, u ovom slučaju-intelektualnog funkcionisanja.

U ovoj oblasti je takođe primijećena i jedna vrsta pristrasnosti u razmišljanju. Naime, jedan autor je postavio hipotezu da ljudi traže ljubavne/intimne/bračne partnere koji imaju izražen smisao za humor, zato što (nesvjesno) smatraju da je humor znak inteligencije. Ova pretpostavka je jednim dijelom potvrđena u empirijskim istraživanjima, ali je njen efekat zanemarljiv i praktično neznačajan.

Zanimljiv nalaz nekih studija je da komičnost viceva opada kako se povećava složenost njihovog sadržaja. Logika je sljedeća: što komplikovaniji vic, to slušalac mora uložiti više pažnje i kognitivnog napora da ga prati, te napokon i shvati. Dakle, složeni vicevi zahtijevaju izražen memorijski faktor, te zavidno induktivno-deduktivno rezonovanje i zaključivanje po principu analogije.

I dalje ostaje neodgovoreno pitanje: da li je smisao za humor oblik kreativnosti, vid intelektualne sposobnosti, osobina ličnosti ili sve navedeno…

Pripremio: Selman Repišti, mr. psih.

U opsežnim istraživanjima provedenim u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, dobiveno je da je inteligencija u niskoj do umjerenoj pozitivnoj korelaciji sa fizičkom atraktivnošću. To znači da, što je osoba procijenjena fizički atraktivnijom, to zaista posjeduje veću generalnu inteligenciju.

Zanimljivo je da je fizička atraktivnost jače povezana sa inteligencijom nego socijalni status, te nivo obrazovanja oca i majke. Primijećeno je i da je povezanost inteligencije i fizičke atraktivnosti veća u uzorku muškaraca, nego u uzorku žena. Još nije nađeno valjano objašnjenje ovih polnih razlika.

Slično nalazima prethodnih studija, u jednom drugom istraživanju, dobiveno je da djeca u prvom i drugom razredu osnovne škole, ljepše učitelje i učiteljice smatraju inteligentnijima od onih koji/e nisu baš tako lijepi/e.

Povezanost inteligencije i ljepote lica prisutna je kroz: rano, srednje i kasno djetinjstvo, te kroz ranu i srednju odraslu dob. Međutim, ovakva  povezanost nije primijećena  kod osoba koje se nalaze u kasnoj odrasloj dobi.

Različita su objašnjenja postojanja pozitivne korelacije između fizičke atraktivnosti i opšte inteligencije:

1. metodološki nedostaci istraživanja (ljepotu djece su procjenjivali nastavnici, koji su imali saznanja o intelektualnim sposobnostima svojih učenika, pa postoji mogućnost da su bili pristrasni u svojim procjenama- što je oblik takozvanog ”halo-efekta”);
2. uticaj statusa (za inteligentije muškarce je vrlo vjerovatno da će biti višeg statusa nego oni manje inteligentni; fizički atraktivne žene će preferirati muškarce višeg statusa, a samim tim ih procjenjivati ljepšima i inteligentnijima; kasnije, kada se ovi muškarci zadese u društvu lijepih i zgodnih žena-drugi će ih svakako percipirati kao uspješne, sposobne, zgodne i inteligentne);
3. inteligencija i ljepota se dobrim dijelom nasljeđuju (što, na neki način, rađa pretpostavku o tzv. ”dobrim genima”, koji leže u njihovoj osnovi- a sve to vodi razmišljanju o zajedničkoj biološkoj predispoziciji i, samim tim, opravdavanju povezanosti između njih).

Drugo objašnjenje bi moglo biti polazna tačka za buduća istraživanja koja će utvrditi uzroke veće povezanosti inteligencije i fizičke atraktivnosti u uzorku muškaraca, nego što je to slučaj kod žena.

Pripremio: Selman Repišti, mr. psih.